NEODRŽIVOST POSTOJEĆEG TERITORIJALNOG USTROJA: Skupoća i razmrvljenost neizdrživi teret za naše gospodarstvo…

NEODRŽIVOST POSTOJEĆEG TERITORIJALNOG USTROJA: Skupoća i razmrvljenost neizdrživi teret za naše gospodarstvo…

Teritorijalni ustroj Republike Hrvatske, kako onaj područni ili regionalni (županije) tako i onaj lokalni (gradovi i općine), opet se nakratko probio u javnost zahvaljujući nesreći aktualne epidemije. Reakcije uglavnom idu u dva smjera: imamo preglomazan sustav čije financiranje hrvatsko gospodarstvo više neće moći podnijeti (a ceh dosadašnjeg podnošenja je upravo bila nekonkurentnost našeg dospodarstva zbog gomile poreznih i parafiskalnih nameta i administrativnih labirinata) i teritorijalni apsurdi s lokalnim kretanjem u karantenskim uvjetima. Nije nužno da potkrepljujemo te dvije problematične dimenzije (skupoća i razmrvljenost) našeg teritorijalnog ustroja aktualnim korona-citatima, jer i bez koronakrize naš je teritorijalni ustroj odavno zreo za raspravu. Samo što dosad mi za to nismo baš bili zreli. Možda smo sada napokon malo zreliji za mnoge teme u kojima se naša javnost više neće plašiti struke, a politika napokon shvatiti da joj osluškivanje struke može i spašavati politiku od politikanstva i populizma.

U pitanju je samo kako argumente struke poštivati do mjere da se različiti pogledi usklade do optimuma vizije novog ustroja. Bez pretenzija da smo bilo kojem stručnjaku ili instituciji koja se time bavila preoteli temu (jer oni su i općoj javnosti, a još više onoj užoj političkoj dobro poznati) postavljamo ovu temu bez politikantskih figa u džepovima s jedne strane, ali i bez straha od finalnog zaključka javne rasprave ako ona dovede do drukčijeg rješenja od ovog kojeg kao poticaj stavljamo na javni stol.

Koliko Hrvatska može podnijeti županija (a dvadesetak svakako ne može), nije pitanje samo “podnošenja”, nego i logike potentnijih gospodarskih cjelina te administrativno snažnijeg aparata koji može preuzeti nužnost jače decentralizacije. A decentralizacija ne znači samo više sredstava, nego i više preuzetih obveza bez gomilanja nepotrebnih i nedovoljno kapacitiranih javnih službi. Mogu li neke naše županije (da ih sad stigmatizirajuće ne nabrajam) preuzeti ulogu pokretača regionalnog razvoja kad znamo da je većini izvorni proračun manji od proračuna središnjih gradova kojima bi one trebale biti nad-razina, a onda i nad-usluga.

S druge strane, je li naš optimim pet, šest ili sedam cjelina, to je već sekundarno. Tu se, uvažavajući struku u temeljnim argumentima, čak i politika može (i mora!) uključiti tako da prepozna i provede onaj model koji će izazvati najmanje prijepora i dobiti najveću javnu potporu. Varijanti s 5 regija ima više, ali mi nismo kopirali nijednu koja nam je poznata, nego smo iskombinirali jedan vizualni poticaj da se konačno otvori ciljana stručna i politička rasprava koja će završiti županijsko-regionalnim preustrojem Republike Hrvatske. U konačnici je manje bitno hoće li sve završiti na 4, 5, 6 ili 7 cjelina, jer struku će (kako smo već rekli) nužno na kraju amenovati politika koja se, za razliku od struke, treba voditi i logikom realno ostvarivog optimalnog kompromisa. Uostalom i “struka” nudi više sličnih/različitih rješenja sa sličnim/različitim konačnim teritorijalnim izgledom.

Da ne favoriziramo ničiju konkretnu podjelu (i kartu) kreirali smo vlastitu (ako hoćete i “provokaciju”) za konačni završni “obračun” struke i politike u korist boljitka Republike Hrvatske. Uvažavajući sve koji su tom pitanju prišli istraživački i studiozno, potičemo ih na javnu raspravu koja će uroditi pozitivnim kompromisom oko nekih “detalja” te kao takva završiti konsenzusom zahtjeva (sljedećoj) hrvatskoj vladi o neodgodivoj provedbi novog teritorijalnog ustroja.

(Temu pripremili: Josip Budimir, Dalija Orešković, Ante Pranić i Ivica Relković)